(IN MEMORIJAM) 21.10.1993.ZA MOG TEČU DIDAKA

Da vam pričam jednu tužnu priču,
o jednom crnom veselom mladiču,
o mom teči Didaku Andriću.
Nesretna snašla ga je sudbina,
on pogide sa samo svojih 18.godina.
Sudbina je eto tako htjela,
da pogine gore iznad svoga sela.
Sječanje na njega još mi srce para,
on pogide gore kod sela Kopjara,
i sa njime još dvojica mladije drugara.
Tri života ljudi nije šala,
pogidoše od dušmanskog rafala.
Neiskusni borc mladi su još bili,
u zasjedu su kažu uletili......
To je bilo one ratne devedeset i treče,
to moje srce nikad zaboraviti neče....
To je bilo ono ratno stanje,
ostadoše suzne oči moga tetka Franje.
Moja tetka Benka jednom mi je rekla:
Nema više mog Didaka sina,
i dan danas na njoj je crnina.
Pokoj vječni mom Didaku sinu,
i dok sam živa nosiču crninu...
Od žalosti neznam što ču više reči,
pokoj vječni nek je mome teči.
Eto tolko ova priča kratka,
nek je uspomena na mog teču Didaka,
i naka mu je crna zemlja laka.Počivao u miru.

Šimo Lukić.